Za vas koji ne volite horore, ali volite smešne jezive motive.
„ZEMLJA TI KOSTI NE PRIMILA“
Lica:
ANJA, tinejdžerka
LIDIJA, viktorijanska dama
KURT, kauboj
SERGEJ, kuvar
MESTO RADNJE: gradsko groblje
SCENA I, Anja, zatim Lidija, kasnije Kurt
ANJA (šeta se oko jednog groba i vuče za sobom neki džak)
Odjednom ispred nje iz drveta izlazi vodenast prizor mlade žene u velikoj haljini sa
kišobranom
LIDIJA: Oh! Oh! Draga! Ta, kako si došla? Kada si stigla? Jao jesam se predstavila, jao jako
nepristojno od mene, ah valjda čovek nakon 150 godina na istom mestu zaboravi kako je
imati pridošlice (pruže joj svoju providnu ruku. Lidija je energična, mršava koščata žena
tamne kose i očiju)
ANJA(pokušava da se rukuje sa njom međutim njena ruka samo prođe kroz obris) ja sam…
LIDIJA: JAO! Blagi Bože, nisam se predstavila, ja sam vojvotkinja Lidija Aleksandrovna, ali me
možeš zvati samo Lidija (blago se nakloni)
ANJA: uh- ja sam Anja…samo Anja
LIDIJA: A kako si ti, draga, dospela ovde, je l to već prošlo 40 dana? Juu! Pa lepa ti je slika
(gleda na nadgrobni spomenik) ista…uh…ista ti uživo! (nervozan kez)
ANJA: uh…hvala? pretpostavljam?
LIDIJA: A šta se tebi dogodilo? Hoćeš da ti ispričam šta se meni dogodilo!? Ne ne, ajde ti prvo
meni! Ali ako ti je lakše mogu i ja prva!
ANJA: Ma saobraćajka…kreten…sela sam sa pijanom drugaricom u auto…
LIDIJA: auto…? to je ovo, da, da, što prolaze drumom svaki dan! Zar ne? A ti znaš da ga
koristiš!? A izgleda mnogo strašno!
ANJA: da…uh…znam, ne nije strašno. Samo čudno je…(pogleda i svoje noge. Bila je u
kratkom šorcu a njene duge bele noge bile su prekrivana providnim ranama koje nisu ni
bolele) aa…vi?
LIDIJA: oh ja? Pa…(odveže veliku ukrasnu kragnu oko vrata, na šta njena providna glava
krene da pada i mlatara) giljotina! Eh jebeni francuzi! Nisu napravili nikad ništa korisno!
ANJA: da slažem se
LIDIJA: jao, a je l postoje i dalje ti francuzi zar ne
ANJA: da da, i dalje postoje?
LIDIJA: i oni voze automobile?
ANJA: da ali francuski automobili su njesra
LIDIJA: uh…šta su?
ANJA: ma sranje
LIDIJA: smešno pričaš! Nauči i mene! Jao ne, sad sam se setila! A šta ti je džak…? (pokazala je
prstom na džak koji je i dalje bio pored Anjinih nogu)
ANJA: (slegne ramenima)
LIDIJA: (i dalje ima naki radostan izraz lica ali sad već malo zabrinut) čekaj, čejak…KURTEEE
(prodere se prozirnim glasom) KURTEEE AJDE DODJIII DA TI POKAŽEM NEŠTOOO
KURT (čovek srednjeg rasta, sa velikim šeširom, kožnom jaknom i dubokim čizmama poput
kauboja se tiho pojavio ni od kuda. Njegovo lice su činili ožiljci, a ispod otvorene jakne video
se nož zaboden u dijafragmu) šta je sad Lidija, čovek ne može ni ukupno 300 godina da
prespoji i odmori kad već ni ti ni ja ne poč- šta ti je to?
LIDIJA (hvata Kurta za podlakticu i sklanjaju se podalje od Anje dok šapuću): to je kletva, sto
posto. A kako ja to da joj saopštim?
KURT: a shvatiće sama kao što smo i mi ko joj jebe mater
LIDIJA: Kurte! Ona je još dete! A i sećaš se šta si obećao
KURT (stoji na sekundu u tišini) dobro dobro…a šta želiš da joj ja kažem? Šta ima govno do
čoveka koje je riknulo pre dvesta pe’set godina da joj priča
LIDIJA: Pa ja ne mogu! Sad je tvoj problem! Večeras kad ode da se prošeta pozvaćemo
kuvara
KURT: pft…eh..i on mi je neki za rešavanje problema! Ajd kad si zapela
SCENA II, Sergej, zatim Kurt i Lidija
SERGEJ(mršav, mlađi čovek, slaže kamenje oko nekog nadgrobnog spomenika)
Dolaze Lidija i Kurt.
LIDIJA: Ooo Serjoža, Sergej! Šta to praviš
KURT: ma ženska lik je prso daj samo reci za šta smo došli
SERGEJ(ustaje i posmatra ih) šta vam sad treba? Je l opet da se sklanja neka mrtva mačka?
Pa tako kad nema ko Sergej će, naravno da će on ko da ima ko drugi.
KURT: de nemoj tako, a i sam si se ispušio za ono mesto bliže nama ko ti kriv kad si tako
daleko, ali ne, treba plaćat kiriju, treba platit troškove održavanja, treba svašta, a ti sedi
džabalebari i slaži kamenje ceo dan!
SERGEJ: AMAN NIJE KAMENJE! Fasujem isto kao i vi! A ti stočaru-
KURT: kauboj! Kauboj! Već sam ti rekao! Nije stočar!
SERGEJ: izvini Klint Istvude nisam te prepoznao nja-nja (ruga mu se)
KURT: jaooo, de Bože, vaskrsni da te ja ubijem!
LIDIJA: ajde ajde čekajte! (Lidija je stalno pričala u nekoj smešnoj piskavoj intonaciji, držeći
uzdignut njen prćasti nos) (kreće u melodiji dečije pesmice) ne-će-mo se svađati! Samo
ljubiti i grliti!
KURT: saberi se
LIDIJA: ajdee nemojte biti takvi mrgudi obojica…elem…zašto smo došli…a da! Devojčica!
SERGEJ: čekaj, ne misliš valjda…
LIDIJA: pa nema kako drugačije…kletva je…nosi džak sa sobom i dalje ne razume…
SERGEJ: (unosi se Lidiji zabrinuto) koliko ima godina?
LIDIJA: ne znaaam
SERGEJ: PA ŠTO NISI PITALA?
LIDIJA: pa…mnogo smo se zapričale
SERGEJ: ah misliš, MNOGO SI SE ZAPRIČALA
LIDIJA: dobro dobro da pa šta! Jadna devojka! Baš je mlada! Možda malo mlađa o tebe…u
duši…jer si tehnički ti starije od nje bar 100 godina..
KURT: mašala….nemoj plaši se on žena
SERGEJ: prvo (okrene se ka Kurtu) ti da se teraš, drugo (okreće se ka Lidiji) a… šta želite…ne
mislite valjda da joj ja objasnim?
LIDIJA: (stoji sa tupim osmehom i gleda ga u tišini)
KURT(nakrivio je šešir preko očiju)
SERGEJ: ma dajte ljudi, ljudi, ej… a što ja, jednom kad sazna da je sad doveka zaglavljena
ovde s nama jadna devojka će se…ne može se ubiti…ali zamađijaće se! Ko je lud da provede
večnost sa vama!
KURT: ti si cvećka
LIDIJA: evo je evo je dolazi…
SCENA III Anja, pređašnji
ANJA(prilazi im) a šta se dešava? Koliko nas još ima
SERGEJ: pa za sad samo mi…
ANJA: kako misliš za sad?
SERGEJ: jesi sigurna da ti nije teško da vučeš taj džak za sobom
ANJA: svaki put kad se pomerim on je pored mene. Unutra su… (napravi izraz lica groženja)
nešto kao…kosti
SERGEJ: naravno da su kosti, (okrene se i pokaže na gomilu kositiju i kamenja iza sebe)
LIDIJA (blago zavrne svoj donji rub haljine i protrese ja a iz nje na zemlju ispadne hrpa
kostiju)
KURT(isto uradi sa šeširom i istrese kosti)
ANJA: šta…
LIDIJA: nije to tako loše…nekad samo…
ANJA: šta…(na licu joj se ocrtava užas)
KURT(nabije šešir nazad na lice)
ANJA: šta…šta…šta…
Svetlo zaigra i dojednom potpuni mrak.
SCENA IV, Anja, zatim Sergej
ANJA(sedi sama skupljenih kolena na nekom kamenu ispod drveta)
SERGEJ(polako joj prilazi od pozadi) ej…
ANJA: (pogleda ga i ćuti)
SERGEJ: možda je trebalo lepše da saopštimo…
ANJA: ne razumem kako…šta…
SERGEJ: pa…ovako…postoji verovanje…kletve imaju jaku magijsku moć. Apsurdno ogromnu.
Postoje doduše neke kletve koje su, pa, opasne, zajebu te. Mi smoti nesrećnici. Poželjeno
nam je nešto loše, mnogo loše. Ono, baš smo u govnima do pasa. Ima ta jedna kletva…(čuči
pored nje i gleda u nebo i zvera unaokolo dok priča izbegavajući Anjin pogled) kada telo
umre, duša se upokoji…zemlja i telo postaju jedno…međutim ta, ta jedna rečenica „Zemlja ti
kosti ne primila“, samo ta jedna rečenica bila je dovoljna da nam veže dušu za ovozemaljski
svet jednim delom tela…kostima. osuđeni smo da naši duhovi, to jeste, naše duše zauvek
lutaju i uhode, ali stalno vučući za sobom svoje kosti koje ne mogu da budu prihvaćene.
Život duše posle smrti ulazi u limb.
ANJA: ali…vi ste tako bili fini prema meni…zašto bi vam iko poželeo nešto toliko loše?
SERGEJ: a…čini ti se…duga priča
ANJA: ali zašto ja? Ne mogu ni da se zaplačem čak!
SERGEJ: jer su ljudi zli. Stalno će klevetati, bajati, želeti i činiti zlo drugima bez da se zabrinu
za posledice. Sebični su i pohlepi. Imaš li ikoga ko je mogao da poželi tako nešto? Postoji
način ako je osoba živa…
ANJA: šta?
SERGEJ: A to nisam trebao da kažem…sve ti jebem…
ANJA (okrene se ka njemu) ma daj…reci mi makar šta je u pitanju
SERGEJ: (okleva) a postoji neka nepotvrđena priča…ako znaš ko te je prokleo možeš da mu
vratiš…al teško je…jedino preostaje ako se osoba sama pokaje…
ANJA(na sekundu se uzbudi ali odmah zatim se smiri i sedne nazad opet tužna) sve i da
znam, kako da nanesem bol drugoj osobi…
SERGEJ: pa ti tehnički ne osećaš ni sad bol…
ANJA: i dalje!…(uzdahne) (tišina) možda moja tetka…mrzela je činjenicu što smo tata i ja
živeli na njenoj grbači
SERGEJ: a tvoja majka?
ANJA: narkotici… (tišina) a šta je s tobom? I Lidijom i Kurtom? Šta se vama desilo?
SERGEJ: tužne su to priče nesrećnih ljudi. Kurt je preminuo još davne 1877…bio je ohol
prema svima, stalno nezadovoljan, grub, i čim je postao svestan toga i poželeo da se
promeni, bilo je kasno. Jedne noći izbila je frka blizu grada. Našao se u toj grupici i prekasno
izvadio revolver. Već je zadobio nož u grudi.
ANJA: misliš kao…pravi kauboj?
SERGEJ: da, pravi. Ali pokušava da se promeni. Stvarno. Ide mu. Ponekad se svađamo, ali on
je zaista…dobar.
ANJA: a Lidija?
SERGEJ: vojvotkinja je bila pohlepa žena. Mnogo strašna i surova. Na kraju su je uhvatili i
narod se pobunio, i pam. Giljotina. Ona je mnogo drugačija od Kurta doduše. Ona se stvarno
trudila da ispravi sada ono što je pogrešila u ovozemaljskom životu. Međutim u zagrobnom
svetu nema nikoga da ti oprosti.
ANJA: šta je s tobom?
SERGEJ: ma ja sam bio lokalni kuvar, tek što sam završio školu, razbolim se, reuma. Jedva
sam mogao da stojim. Jedno veče se posvađam s bratom. On se prodere…kletva mi je
zaparala uši, međutim nisam bio ni svestan njene težine. Sledećeg jutra sam preminuo
(tišina)
ANJA(polako se primakne i sedne bliže Sergeju) (tiho) znači…sad ostajm s vama…
SERGEJ: ej nije ni to tako loše…imaš društvo…za..zauvek
(zagrle se. Svetla se gase)
SCENA V, pređašnji, Lidija, Kurt
KURT: ma daj nije ti ovo tako loše. Ima neki nerkoman što petkom piša na jedan isti grob,
bre urnebesno
LIDIJA: a vas dvojica gledate i smejete se ko da igra mečka
SERGEJ: imamo i rusinsko groblje preko puta, pa ti kad ti dosadi, skokni do komšija
KURT: i pazi se nimfi iz reke. Te fukse te navlače da ti ukradu dušu. Ni dao Bog.
LIDIJA: a možeš i da uhodiš barabe po ulici
KURT: (uplaši Lidiju rekavši) BA! Ovako!
LIDIJA (zapravo se cimna i vrisne) Jao majku ti voju…
(smeju se. Na sceni nasavljaju da pričaju, svetla se menjaju al polako i prigušuju, smeju se,
čuje se gotik muzika i svetla se na kraju gase.)
Zavesa.
Epilog: duhovi predaka postoje, čuvaju nas ili nas plaše. Duhovi naših glavnih likova su i dalje
na istom groblju, na istom mestu, moleći se da ljudi postanu obazrivi, sa jezikom, kao i sa
svojim ponašanjem.
Published by