Siguran sam da imam daleko veće znanje o ljudskoj anatomiji od ovih ljudi koji se navodno bave medicinom. Ti takozvani doktori, lekari, nemaju pojma o disciplini kojoj su posvetili čitav svoj život. Tolike su godine proveli učeći, samo da, posle svog tog obrazovanja, sada, ne bi znali ni venu da nadju. To je, po mom mišljenju, sramota. Velika sramota. A ja nemam ni osnovno, a kamo li srednje obrazovanje. Ja sam samo ofrlje obradjeni komad metala, zaoštren i nabijen na dršku od hrastovog drveta. Pa ipak poznajem svaki milimetar ljudskog tela. Ne treba mi nikakvo obrazovanje pored ovolike sirove prakse. Moj gospodar, dakle čovek koji sa mnom rukuje, je plaćenik. Za debele pare bogatim ljudima rešava probleme. On je najtalentovaniji ubica 16. veka. Parira mu samo Benvinuto Čelini. Dok se drugi propaliteti služe vatrenim oružjem, moj gospodar i ja, držimo se običaja. To jest, bolje reći da se on drži običaja, s obzirom na to, da sam ja samo njegov ponizni sluga. Ja sa njegovim moralima i odlukama nemam nikakve veze i ne utičem na njih. Naše dugogodišnje poznanstvo je razlog mog znanja o ljudskom telu.
Video sam sve, od rasporenih stomaka, odsečenih udova pa sve do prolivenih mozgova. Pitajte me šta vas zanima; ja sve umem reći i objasniti. Sve znam u sitna crevca, ako razumete šta želim da kažem. Prost čovek, onaj kakav ne misli po drugi put, i koji ne razmišlja ni o kakvim temama apstraktnog tipa, bi zasigurno pomislio da je moj posao odvratan i da je moj gospodar nekakvo djavolsko bezdušno biće, koje ne ume i ne želi da mari za živote ljudi koje ubija i mrcvari. Sa sigurnošću mogu reći da sam se ja na svoj posao navikao. Živ čovek se na sve navikne, zašto jedna oštrica poput mene ne bi mogla isto učiniti. Nakon stotine odrubljenih glava, zaista mi ne smeta posao kojim se bavim. Potpuno sam otupeo na takve prizore i fokusiram se na to da ostanem oštar u jednoj jedinoj disciplini za koju sam napravljen.
Što se mog gospodara tiče, mogu potvrditi da u njegovom telu i dalje tinja plamen ljudske duše. Sve na ovom svetu je stvoreno sa nekom svrhom. Svako ima svoj talenat i svoju sudbinu. Život je kao voz, može ići samo po šinama koje su postavljene pred njega. Gospodar je prosto stvoren sa urodjenim talentom da ubija. Bio bi greh kada ga ne bi koristio. I on sam je toga svestan. Ne možeš sudbini pokazati srednji prst. Ne možeš pisati pravila za igru koju nisi sam pravio. Tako prosto stvari funkcionišu i sa njima se treba pomiriti. Gospodar da nije ubica, bio bi propalitet koji prosi na ulici jer mu ništa drugo ne ide od ruke.
Znam da je on i dalje čovek! Znam, jer on, kao deo svoje profesionalne uniforme, nosi povez preko očiju. Nosi povez, da ne gleda. Neki bi rekli da je to odredjeni vid kurčenja, i da gospodar time pokazuje svoju nadmoć prema konkurenciji, pa i prema žrtvama. No on povez preko očiju nosi, kako ne bi video. Kako ne bi morao da gleda unesrećene ljude kojima nanosi bol. S obzirom na to da prosto prestajanje bavljenja ovim poslom, za njega nije opcija, ovo je najveći vid poštovanja koji gospodar može da pruži unesrećenima. To je takodje način kojim on ostaje čist pred samim sobom, a pred Bogom neka bude čist onaj ko u njega veruje.
Iako njegov posao zahteva pretežno fizičke afinitete, on voli često da se udubljuje u kompleksne filozofske teme. U slobodno vreme se bavi filozofijom; piskara neke stvari koje ja nikada nisam dobio priliku da vidim i pročitam. Često ga zatičem kako manično šeta po svojim odajama i mrmlja sebi nešto u bradu. Sigurno sam od njega pokupio ovakve stavove o ljudima, sudbini i svetu.
Iako sam samo oružje, ko mi može braniti da imam dušu. U najmanju ruku, zašto predmeti ne mogu prisvojiti za sebe komadić duše osobe koja ih poseduje? Da li bi se onda takva logika odnosila i na ljude koji se nalaze u posedstvu imućnijih. Da li onda, služeći se ovim razmišljanjem, robovi imaju svoju dušu i volju, ili su oni samo telo koje je sudbina večno proklela da budu jednaki predmetima?
Ja za sebe volim da kažem da sam poseban. Desna ruka majstora! Bez mene, gospodar sigurno ne bi bio najbolji u svojoj veštini. Mora da sam, makar malo, zaslužan za uzvišenost njegovog imena. Zar nisam? Kada bih se ja slomio, teško bi mi bilo naći zamenu, zar ne? Zar ne?
Ma koga ja lažem. Može me zameniti i polomljeni komadić stakla. Uskoro gospodarima neće trebati predmeti poput mene. Zameniće nas one debele cevi koje rigaju oganj i ubijaju sa velikih razdaljina. Uskoro, biću prevazidjen. Pregaziće me vreme. Ja ipak nisam ni po čemu naročit. Ja sam samo ofrlje obradjeni komad metala, zaoštren i nabijen na dršku od hrastovog drveta.
Published by