Gleda me
Gleda me, tužno me gleda. Opet. Stoji ispred mene moleći se za svoju dragu, znajući da je ja sakrivam. Gleda me i suze mu krenu niz bledo lice. Svaki put. Katkad sedne preda mnom u tišini i zapali cigaru. Katkad sedne pored mene i čita poluglasno, a što je moguće tiše, neku knjigu. Katkad samo čuči ispred mene u tišini očekujući neki odgovor na pitanje postavljeno tišinom, koji ja ne umem da mu dam. Katkad pevuši tiho balade. A ne ume baš da peva. Pogleda me tužno, pa spusti pogled, skrene sa strane, gleda u nebo, pa opet zuri u mene, te u nebo, u neku daljinu gde je njegova draga skrivena. Gleda me, tužno me gleda, zna da skrivam njegovu dragu daleko od njega i ne dam mu je. Gleda me, tužno me gleda, zna da skrivam njegovu dragu, a šta ja tu mogu, ja sam samo obična hladna mermerna ploča.
Inspiracija nastala iz pesme sa linka – https://www.youtube.com/watch?v=X1hG3Yy-pwk
Sinestezija
Ma bre, nisam bre, ja, lud bre. Neko čudno biće, visine metar i…sedamdeset? Čovekoliko al nije čovek, ima lepo lice i lepe usne…lepše je građeno biće od samog muškarca, i to, neko histerično biće mene odvlači u neku čudnu zatvorenu kocku. Bože pomozi, kao da sam ja ovde, kakav, daleko bilo, ludak. Nisam ja ludak, ja sam mnogo dobra osoba. Ja sam, bre, bio bre, osoba koja uđe u onu državnu ustanovu za obrazovanje mladih ljudi, stanem ispred njih i pričam im neke činjenice s kojima nisu upoznati. Jeste. E onda sam čuo ljubičastu boju kako mi govori da je sve u redu al nisam verovao u to…šta može ona da zna. Dok je neka crna, ne, ne, siva mrlja iza vikala da me prebaci u nesvesno stanje zatvorenih očiju i opuštenog uma. Zatim je ono lepo histerično biće uzelo kakav drvenkasti valjkasti predmet i zapisala nešto na beloj tankoj materiji koju je držalo na ploči od drveta. Onda je ljubičasta boja opet progovorila i rekla je da će Љ da dođe i da će sve biti u redu i da će sve da bude lepo i sređeno. Da, da…doćiće Љ, ja mnogo volim Љ, volim i ljubičastu, ali ipak se najviše radujem da vidim C-dur. Zatim ono histerično biće napušta moju belu kocku i ostavlja me samog, što je mene mnogo rastužilo. I tako tužan sam zauzeo položaj gde moje noge i moja guzica dodiruju bazu ove zatvorene kocke. Pa dobro, ja sam sâm sebi, opet, najbolje društvo. I opet ću zauzeti horizontalni položaj tela dok moj organ koji čuva kortekst vijugavih ukrasa smišlja sebi neku novu priču i čuje nove boje….
Published by