Ko’ i svaki dan, ustánem tačno minut pre alarma.
Gledam u sat i kad krene da zvoni, izgásim ga.
A, onda, ajmo, pravac kuhinja.
Danas je na jelovniku pica.
Krećem od korice, grickam ka sredini.
Nakon toga, komotno očistim uši, grabim duboko, sve da izvadim.
Taj sočni džem od kájsije skupljam u tegle, oslobađam mesto za nove proizvode.
E, bog me pogledo (prokleo).
Imam dovoljno tegli za pijácu.
Mogu (moram) da izáđem iz kuće.
Kad se oblačim, prvo navučem majicu, pa pantalone.
Slušajte me sad dobro, prvo navláčim levu čarapu, ulazim u levu cipelu,
pa nalákiram nokte na desnoj nozi.
,,Koji vrag?! ” kažete?
E, ja kažem, nikad ne reci ne, džemu od kajsija.
A, je’l da sam dobar u reklamiranju svog domaćeg proizvoda?
Skroz prirodno, gajeno u potpuno prirodnim uslovima.
Bez dodatih šećera, bez aditiva- jednostavno delikates.
Džem od kajsija.
Moram priznati, nekad mi ne uspe, bude malo crn jer se ne staram o njemu (to kad nemam štapiće za uši), ali onda ga ne nosim na pijacu.
Treba da navátam ovu džukelu (ona naváta mene svaki dan, da joj dam da jede, pa u skitnju) da izađemo konačno na gradski smrad i smog, pa do pijace.
Ona se, stára, sve sklanja kad čuje ,,pijaca” (naleće na mene).
Ne ide joj se napolje (ne može da dočeka da mi jednom slučajno ispadne povodac).
Bukvalno (apsolutno ne), moram da je molim da ustane (da se smiri), da bih joj lepo stavio povodac oko vrata (rvam se ovde, upomoć.)
Izlazim spokojno na ulicu (jedva dišem), kuća u besprekornom redu (papiri, smeće na sve strane, još dobro pa prozor nije slomljen).
Džukela me odjendom (oduvek), vuče ko’ da nikad nije videla svetlost gradskih lampica i reklamnih panoa.
Lude, divlje, inače slátke oči su joj nabubrile, vuče ko’ da će se uguši.
Povodac se od te sile urezuje oko mog vrata, verovatno pola grada čuje kako dahćem.
Sramota me je, brate (ma, ona, ni đavolu ne bi dala mira).
Ja na tákvo ponašanje uopšte nisam naviko’, ne znam šta ju je spopalo (oduvek je ovakva).
Ma, šta ćeš.
Samo ne znam, gde toliko žuri.
Svuda su izgradili nove zgrade, zelenila skoro pa da nema.
Ipak, negde strahovito juri.
Verovatno da nađe taj jedan, specifični zeleni kvadratni metar, gde će se okrenuti i uraditi kolut u nazad.
Ona mene vodi, samo što se ja ne odupirem.
Moram da jurim za njom kako mi lanac ne bi zaustavio vazduh u grkljanu.
Ako ništa drugo, poželim li kad da se ubíjem, znam kako ću.
Tek na po’ šetnje shvátam da nisam pono’ tegle.
Published by