Од мене, човека из прошлости
-Пре 4 године.
- новембар 1915.
Након 50 дана непрестаног повлачења, врховна команда доноси одлуку, да се српска војска, преко снегом завејаних албанских и црногорских планина, вуче, ка јадранској обали. Изгубили смо наду у савезнике. Остаје нам само да бежимо.
Родитељи су негде у колони, надам се само да ће бити добро и да ће безбедно стићи у Скадар. Бринем се за браћу. Они су у јужној групи која иде најопаснијим путем, из Призрена, преко Љам Куле, Бишкупеје, Дебра, па ка Елбасану. Молим се Богу да ћу их живе видети када будемо на безбедном.
Људи око мене умиру константно, жене, деца, смрт не бира и не прави разлику. Гладни смо, савезничке помоћи и даље нема. Прича се да је Француска послала на стотине тона брашна на југ Италије, али то брашно никада није стигло у Албанију. Никада није стигло до нас. Хладноћа, глад, болест, исцрпљеност. Један по један, сви ћемо помрети овде.
Полако и ја посустајем. Почињу да ми се привиђају ствари. Девојке прекривених лица како стоје са стране на путу у белим хаљинама. Стоје непомично и посматрају нас.
Нашој агонији нема краја, али изгледа да мом животу има. Најзад је и моје тело потпуно утрнуло, и ја сам само пао са стране, чекајући смрт да ме узме.
Док сам тако лежао, држећи се за ове последње моменте живота што имам, губио сам свест и долазио сам себи периодично. Слабо се сећам. Не могу чак ни да створим слику људи у колони који су пролазили крај мене у тренуцима када бих био будан. Можда су стигли на сигурно па их доиста није ни било. Ко зна.
Сећам се, до душе вивидно, једне чудне халуцинације. Видео сам силуету човека. Црног човека. Без очију, без носа, без усана. Без лица. Прилазио ми је полако. Дошао је сасвим близу и чучнуо је крај мене. Ставио је своју руку на моје утрнуло лице. Мислио сам да је то мој крај и да тако изгледа смрт која је дошла да однесе моју душу. Али након тога, његова рука се спустила са мог лица, на моје једнако утрнуле дланове. Ставио је нешто у моју руку, а затим сам поново изгубио свест.
Тај сан. Сан који сам имао након сусрета са мистериозном силуетом. Сећам га се веома јасно. Скоро као да и није био сан.
Сањао сам, и у сну видео све лепоте овог света. Симетрију лептирових крила, животиње и биљке, и оне највеће и оне најмање, са свих крајева света. Фибоначијев низ, комплексни састав човековог тела. Видео сам боје, све боје које људски ум може да види. Бескрајно плаветнило неба које прекида само бљештаво Сунце. Видео сам звезде и сва сазвежђа која те звезде формирају. Овај свет је тако био прелеп док сам га посматрао. Могао сам да осетим сузе на својим образима док су слике најлепших крајева ове планете пролетале мени пред очима. Бескрајна пространства, препуна песка. Ливаде и сав живот на њима. Рат је тако осакатио људе и њихов поглед на овај прелепи свет. Заборавили смо на оне заправо битне ствари. Борећи се за мржњу, заборавили смо љубав. Веруј ми на реч, тако је лако волети, само ако знаш како. А све и да не знаш, упутство је у теби. Толико је једноставно. Само треба да енергију утрошену на борбу за мржњу, преусмеримо на борбу за љубав. Упутство је у твом срцу. Само ако погледаш, пронаћићеш га, не можеш да промашиш.
Но, у времену у којем живимо, страх, бес и мржња, чују се далеко гласније и њихове речи одзвањају нам у глави далеко дуже него речи среће и љубави. Све време док су моје очи гледале лепоте овог света, моје уши су слушале све његове најмрачније тајне. Био је то глас, мени непознат. Говорио је полако, смирено. Био је дубок и стварао је одређену дозу страха и језе. Говорио је како је човек искварен. Како је у људима посађено семе зла које временом клија и израста у чисту силу уништења. Рекао је како су људи направљени да стварају. Али услед грешке, која временом постаје све већа и све јаснија, људи уништавају. Грешке која се јавља у свему што је створено. Свака креација је осуђена да временом развије мане и грешке у себи. Не постоји савршена креација, па тако ни човек том правилу неће бити изузетак. Људи се множе, и свака наредна копија је гора од претходне. Све се више негативне енергије доноси у овај свет. Свет, који упркос својој монументалности, не може да издржи људске грехе.
„Зато сада, ти мораш чувати овај медаљон. У њему је сав вишак негативне енергије коју су људи створили. Ово је твоја лична Пандорина кутија. Постарај се да не заврши као она из мита.“, рекао је глас.
Након тог сна, пробудио сам се на острву Крф, са мањим повредама. Имао сам овај медаљон око врата. Питао сам сестре зашто ми га нису скинуле али нисам добио одговор. Ја сам не могу да га скинем, јер сваки пут кад покушам, добијем страшне главобоље и падам у несвест.
-Данас
- април 1919.
Ове рукописе остављам у нади да ће неко разумети шта је ова зло око мог врата и да ће знати шта са њим да ради. Осећам да ћу умрети и желим да овај део мог живота остане записан у времену. Имам чудан осећај да ће бити од велике важности.
-Аутор рукописа умро је свега неколико дана након што их је написао. У тренутку његове смрти, медаљон се распао и претворио у пепео. Из њега је излетео црни дим и енергија која је била запечаћена. Енергија у виду зла, која је лутала земљом тражећи особу коју ће контролисати и искористити да донесе поновни хаос и уништење овом свету. Особа коју ће пронаћи, заувек ће бити упамћена у историји као највеће зло које је овај свет икада видео. Особа која ће однети неколико десетина милиона живота у смрт. Особа са којом ће се зло удружити, биће Адолф Хитлер.
S one strane ogledala
Ovo je priča koju mi je jedan prijatelj pričao davnih dana. Ja, na žalost, vać neko duže vreme nisam ni video ni čuo tog prijatelja, ali smatram da priču koju mi je ispričao tog kišovitog i olujnog dana, vredi napisati i vredi čuti. Da bi čitalac razumeo o kakvoj je osobi reč, dakle, da bi razumeo kakvog je moj prijatelj karaktera, treba ga predstaviti. Ime ću izostaviti iz prostog razloga što ne znam, je li on sada medju živima ili mrtvima, te ne želim da ometam njegovu dušu, u bilo kojoj od situacija da se ona sada nalazi. Zarad toka priče, on će od sad biti obeležen imenom, gospodin V. Vrlo važna stvar za znati u vezi sa gospodinom V jeste ta, da je on bio dijagnoziran mentalnom bolešću, kojoj je i sam mogao dati ime. Bolest se manifestovala u nešto nalik na mešavinu šizofrenije i bipolarnog poremećaja, no ni sami doktori nisu mu znali sasvim pomoći te nisu mogli ni u potpunosti objasniti njegovo stanje. Gospodin V, bio je jedan veseo čovek. Bio je izuzetno zainteresovan za pitanja koja su namenjena samo onim ljudima koje nazivamo filozofi, no uprkos manjku obrazovanja koje je imao u vezi sa takvim temama, strašno je voleo da sluša ljude koji bi znali o čemu govore kada razgovaraju o istim. Umeo je često da tone u sopstvene misli, no nikako nije umeo da ih tumači. U tome ga je možda sprečavala i njegova bolest. Sada kada znate, o kakvoj je osobi reč, biće vam zasigurno jasnije, a možda i neće biti, zašto je ova priča meni tolikih godina ostala u sećanju. Uprkos vremenu koje je prošlo, priče se i dalje sasvim jasno sećam, i vama ću je preneti na isti način, na koji je meni preneta. Već sam napomenuo, u trenutku kada sam je ja slušao, bila je noć, negde oko pola 3 ujutru, i bilo je nevreme. S toga preporučujem onim strastvenim čitaocima da se zamisle u takvoj situaciji, radi jačeg dojma i boljeg utiska.
Priča je išla ovako:
-Znaš, ja boljeg prijatelja od tebe nemam. Imam utisak da mogu sve da ti kažem i verujem da, sve i da nisam u pravu, to nije toliko važno. Tu si, i dovoljno si mi blizak da mogu da ti pričam, ma i one najveće gluposti koje mi padnu na pamet. No, moram ti nešto reći. Znaš kako su me pre dve nedelje pustili iz ludnice?
-Da da, znam, šta su ti doktori rekli?
-Ma to sad nije važno, šta su oni rekli. Nego slušaj. Znam da sigurno sad svi, pa i ti, misle da sam lud. Možda i jesam. Ali ovo što ću ti sada kazati, nije nikako, i ne može nikako biti produkt mog ludila. Ovo se stvarno dogodilo. Šta više, toliko sam siguran da se ovo zaista dogodilo, da bih mogao da se kladim, i sve što imam da stavim na tu opkladu.
-Dobro V. sad me već plašiš, šta se dogodilo?
-Jutro nakon što sam došao iz ludnice, po rutini, otišao sam u kupatilo da se umijem i dovedem sebe u red. Imao sam težak san te večeri no ne mogu se za tri života setiti kakav je to san bio. A sve bih na svetu dao da mogu, jer sam gotovo siguran da taj san nikako nije bio samo običan i besmislen kao oni kakve sanjaju samo ljudi kojima je jedina briga to, kada će otići u penziju. No san sada nije važan. Umivao sam se ja tako, kao i svaka normalna osoba, i kada sam digao glavu, shvatio sam da moj odraz u ogledalu nije zapravo moj. Iza ogledala stajala je osoba, kompletno na oko identična meni, ali to nisam bio ja. Gledali smo se, a vreme je teklo. Svaki sekund, trajao je kao čitav moj život. Ne preuveličavam. Normalnoj osobi, u glavi bi prošlo svega desetak sekundi, ali meni. Meni ovako ludom i nenormalnom, to gledanje trajalo je čitavu večnost.
-Bože V. pa ti zaista nisi norma…
-Sačekaj! Znam da nisam normalan. Pusti me da ti ispričam. Slušaj me. To u odrazu, nisam bio ja. Znam, i svoju glavu dajem za svoju reč dok sada govorim. To nisam bio ja!
-Dobro, verovaću ti na reč, opusti se. Šta se dalje dogodilo?
-Nakon tog gledanja, osoba sa druge strane se odmakla. Jeziv deo je, što sam ja ostao nepomičan i zurio u njega. A onda je on progovorio. Istim mojim glasom. Istim tonom kao što bih i ja kazao. „Ko si ti?“ ,rekao je. Uprkos tome što mog pravog odraza u ogledalu nije bilo, ja sam samom sebi video izraz lica. Beo kao krpa, ukočen sa blago otvorenim ustima i izbečenim očima koje su izgledale kao da su videle duha. „Odgovori mi na pitanje, ko si ti?“, nastavio je. Te reči mi već 2 nedelje ne napuštaju misli. 2 nedelje se mučim.
-Žao mi je što to čujem. Mogu li ti ja sada kako pomoći?
-Ne, ne možeš. Ovo je problem koji se tiče isključivo mene i samo ja mogu sebi da pomognem. Jer samo ja mogu da vidim i čujem svoje misli. A u mojim mislima je i problem. Ili bolje reći, moje misli jesu problem. Uglavnom, nisam završio sa pričom.
-Stajao sam tako ukočen i gledao ga. Ne znam koliko dugo sam stajao ali znam da mi on više ništa nije kazao. Sledeće čega se sećam je to, da sam se ja trgao iz tog stanja, obuzet strahom. Vratio glavu dole da se još jednom umije hladnom vodom. I kada sam je ponovo digao, moj odraz je bio normalan. Kao da se ništa nije ni dogodilo.
-Znam šta misliš. Da, lud sam. Ali salslušaj me još samo malo. Imam još jednu stvar da ti kažem.
-Ja ne želim da mislim da si ti lud. Priča tvoja doista zvuči kao nešto što bi samo ludak mogao da ispriča, ali to ne mora nužno biti tako. Želim da te saslušam do kraja, verujem da ti treba to sad u ovako čudnim i ludim trenucima.
-Hvala ti, treba mi doista neko da me sluša dok pričam svoje koještarije. Samo, imaj na umu, ovo što pričam, nikako nije samo izmišljotina. Niti može biti samo produkt mog uma. Zaista sam uveren da se sve ovo desilo.
-Skoro sam imao san. Još jedan od onih ludih. No, ovog se zapravo sećam. Sećam ga se toliko jasno i toliko čisto, kao da i nije bio san. A mora biti san. Nema šta drugo da bude nego samo san. Oko mene sve crno, mrak. Ne vidi se apsolutno ništa. Zatim, od jednom, čujem glas. Ženski glas. Ženski glas koji ne prepoznajem. I onda, u toj tmini, vidim lice. Lice koje takodje ne mogu prepoznati. A kako i da ga prepoznam kad tog lica i nije bilo. Ja znam da sam video lice žene. Ali u mojim sećanjima, to lice je bilo prazno. Potpuno prazno. Bez oočiju. Bez nosa. Bez usana. Bez ičega što bi meni moglo dati doznanja da je to doista bilo lice. Pa opet, nekako, ja znam da je to bilo lice. No onaj čudan deo sna, i razlog zbog kog ti pričam ovo jeste upravo ono što je taj glas meni govorio. Rekao je, ili bolje reći, rekla je, s obzirom da je to sigurno bila žena, da, moja muka, misleći na dogadjaj u kupatilu koji sam ti malopre ispričao, nije bila puka slučajnost. Rekla mi je da ja zapravo ne bolujem ni od kakve bolesti već da svo moje ludilo proizilazi iz jedne greške. Greške u stvaranju. Pričala mi je kako su svi ljudi stvoreni i kako imaju tvorca kome ona nikako nije želela da da ime, i samo bi ga oslovljavala prvim i drugim licem množine. „Ti si stvoren i samim tim si deo nas i deo njih. Ti si kreacija. Naša i njihova kreacija“, rekla je. Rejka je kako sve neobično što mi se dogadja je produkt greške. „Svakoj kreaciji je sudjeno da bude falična, pa tako ni ti nećeš tome biti izuzetak. Žao mi je samo, što smo te napravili sa takvom kobnom greškom“. I onda mi je sve bilo jasno kad je rekla:“ To što te kopka i što si video, si doista bio ti. Ti iz drugog sveta. Iz drugog vremena. Vi nikada niste trebali da se vidite, ali greške u vama su odredile drugačije. Ti si verzija sebe po imenu K047, osoba koju si video je K470. Zanimljivo kako od toliko mogućih verzija tebe, susreli su se baš te dve. Izgleda da i greške prate neka pravila.“ Sna se dalje sećam samo maglovito. Sećam se glavobolje koja se prenela i u realnost kada sam se probudio. No sve dalje što se dogodilo, bilo je kao kroz maglu.
-Jezivo. I više nego jezivo. Kako ti, od svih ljudi na svetu, imaš takve snove i takve fenomene koji ti se dešavaju. Mnogi filozofi kojima se diviš bi poginuli da se nadju u tvojoj glavi. Njihovi umovi bi se prosto istoplili od količine analiziranja svega što tvoj um prosto gleda kao normalno. Tebi normalno, normalnima nenormalno.
-Da, pretpostavljam da si u pravu. I dalje me kopkaju pitanja. Pitanja na koja znam da nikada neć dobiti odgovor. Znam to sa sigurnočću jer nakon tog sna, prestao sam da sanjam. Nedelju i po dana već ne sanjam. Za to krivim pilule koje mi je lekar prepisao da pijem. Ali ti ludaci koje zovemo doktorima, nisu bili u stanju ni da opišu u jednoj rečenici to što mi se dešava. A kamo li da mi daju adekvatan lek. Ako je lek uopšte ono što mi treba…
-Ja te sada napuštam prijatelju, oluja čini se da je prestala, a već je pola 6. Moram kući, ne želim da ti ostajem na grbači ovde. Već sam te dosta zamajavao i maltretirao svojim ludim pričama. Valjda i tebi malo odmoriti sada. Laku noć.
To je bila poslednja rečenica koju sam čuo. Gospodina V. nisam video 2 godine i strašno me kopka pitanje, gde li je on sada? Sve što mi je te večeri rekao, kao da je od jednom postalo breme na mojim ramenima koje moram da nosim jer nikako ne mogu da ga se otarasim. Nikako ne mogu da zaboravim, gospodina V. i njegov susret sa onom stranom ogledala.
Published by