Vrijeme dođe da se rastaju
duša i tijelo što jedno bijaše.
Kad iziđe vladika Njegošu
pred bijele kamene dvore,
a za njim vikaše đaci s kule
“Oj, vladiko, đe se uputi,
u zla trena, zla kob koluta
Oko zlatna srca tvoja”
A veli vladika s kamena puta
“Teško onom ko tuđu brigu brine
ta svoje odbrinuti neće”
Čuše đaci, pa se vraćaju u kule,
a Njegoš put pred sobom nastavi.
Dođe vladika u oktobarski suton
pod hrast stari što se sasuši s ljeta,
pa gleda vrh sebe u stijene bijele,
bijele stijene ove crne zemlje,
pa gleda u nebo, plavlje no
talijanska mora,
pa gleda u sunce što im svijetle
majske zore obasja
Blago duši đe se dade rodit’
pod slobodna neba na stasite stijene.
Pade vladika u zelenu travu,
Zlo zapliće zlatnu dušu,
Zloduh bolesti zloslutne dosluti,
Pade vladika pod hrast vječni
Pridržava se za kamen, dijete zemlje
Kamen bijeli ko majčino mlijeko
na kojem poraste, na kojem progovori.
Spozna razum što duša veli
Pa meće ruku pod glavu da je spusti
“Čudna li je sudbina čovečja,
Đe tijelo spozna već crnu zemlju
Tu duša sagleda svetla nebesa,
Đe u tami nađe spokoja,
I u galami čovečje zemlje ču tišinu.
Opet umna sila trožestvuje,
Ne pušta da je zlo pobijedi”
Tu sad spava vladika boljim snom
On sniva u nekom boljen svijetu
a živi u narodu i svetinji ovdesadašnjeg.
Tu vladika Petar prepusti
vid mraku i sluh tišini gorbnoj,
a tijelo bolesno svoje
da zaliječi bijeli kamen
Ove Gore Černe.
Jelena Vukić – Bijeli kamen Gore Černe
Published by